Ono što sam primijetila jest to da u Srbiji mnogi ljudi nailaze na ovakve situacije i često ih smatraju nerješivima.
Pokušat ću pojednostaviti i skratiti priču kako bi svima bila razumljiva, a vjerujem da će svi koji imaju isti ili sličan problem vrlo dobro znati o čemu govorim.
Stan je 1991. godine otkupljen od tada društvene firme, od fizičke osobe.
Fizička osoba je nakon toga u sudskom postupku izvršila “sudsko poravnanje bez vještačenja i pravnih mogućnosti”. Riječ je o stanu od 36 m², koji je bio nedjeljiv, kako tada, tako i sada.
Došlo je do fizičke podjele stana na 2 dijela (2×18 m²) bez upisa u katastar.
Stan je tako podijeljen i prodan, odnosno prodana je jedna polovina, dok druga nije. Ugovor je u to vrijeme overen od strane suda o kupoprodaji 18 m² ili 1/2.
Podsjećam vas da tih godina nisu postojali belježnici u pravnom sustavu.
Savjestan kupac je nakon toga isplatio kupoprodajnu cijenu na temelju sudske overe, ali nije mogao izvršiti katastarski upis svojine, niti prodati navedenu nekretninu.
U međuvremenu, uvedeni su belježnici u pravni sustav, ali oni neće overiti takav ugovor za nekretninu. Nekretnina ili stan “ne može biti dijeljen sudskim odlukama”.
Klijent nije mogao riješiti situaciju sljedećih 25 godina, iako je bio savjestan kupac. Stan je kupljen od agencije, a na isti je svakako platio i proviziju, te je sačinjen ugovor na stečenu nekretninu.
Kako bi nekretninu upisao u katastar i prodao je, nakon 25 godina od savjesnog sticanja, u “upravnom postupku” trebao je pribaviti redovnu:
- građevinsku i
- uporabnu dozvolu.
Tužba pravnog lica od kojeg je otkupljen stan (1991. godine), kao i prodavatelja (prvog u nizu ove pravne priče) radi naknade štete i/ili agencije koja je vršila provjeru dokumentacije kada je kupovao stan (sadašnjeg vlasnika/savjesnog kupca) nije bila opcija, već je želio na pravno/dozvoljeni način zadržati nepokretnost s upisom svojine pred Katastrom.
